Jedino je to bilo resenje
Ne nadati se
Ne ocekivati nikog
Ne vezivati se za njih
Ne gajiti emocije
Toliko boli sam osecao
Da sad vise nista ne osecam
Ljudi me lazu
Zabadaju nozeve u ledja
Ogovaraju
Izdaju me
Ljudi odlaze
A ja
Ja ne osecam nista
More you might like
Nije sramota ići psihijatru
Nije sramota reći šta osjećaš, ukoliko će ti zbog toga biti lakše
Nije sramota zagrliti osobu iz čista mira, da joj pokažeš koliko ti je stalo do nje
Nije sramota pozvati vani dečka ili djevojku koja ti se dopada, pa čak ni to ako rezultira neuspjehom
Nije sramota odgoditi sve obaveze, staviti slušalice, napraviti kafu, zapaliti cigaretu i rezervisati dan za sebe
Nije sramota plakati, sramota je misliti da to nije u redu
Nije sramota da priznaš kako trebaš nekoga, jer te nagriza usamljenost
Nije sramota ništa od navedenog, sramota je kad zaboraviš da to treba svako ljudsko biće
I da slabost nije ako ti to pokaže.
Sinoć
Soba miriše na košmare i kišu.
Svaka misao samu sebe poništava
prije nego se formira u odluku.
Nastavalja da prolazi vrijeme.
Plafon je jednako bijel
kao u svakom času
prije ovog.
Kada bi bila tišina
i glavobolje prestale
i krv opreznije urlala tijelom
mogao bih napisati pjesmu
o tome kako sam bolje
i kako su košmari
prošli.
Počet
Sit sam početaka.
Pokupi dijelove sebe sa zemljišta života
Ne sažalijevaj se.
Nikome
ništa
ne govori.
Šapni kako je uredu.
Nikad poraz. Samo lekcija.
Nađi recept, natjeraj se
i sve ostale fraze
koje sebi
govoriš.
Ko zna koji put
ko zna koja ljubav
ko zna koje prijateljstvo i bol
i nedorečen san
i neispričana priča
i neispušena cigareta
i nedovršena boca rakije
i još jedna razbijena pesnica,
i psovka, - i pjesma
i zatvoren dnevnik.
Nikome
ništa
ne govori.
Umjesto toga
zapiši.
Progutaj, ne moraš znati
razlog.
Opet na noge, opet stegni zube
čak i kada ga nema.
Postoje životi koji se vode
samo da bi se dokazalo da mogu,
i laž je da će sve biti uredu
i laž je da svako nađe nekoga
i najveža je laž od svih
da se dobro vraća dobrim,
da postoje iskreni ljudi
i da svako
dobije
po zasluzi.
Sit sam početaka.
Postoje ljudi koji nisu uredu.
Postoje ljudi koji nikada nikog ne nađu.
Postoje ljudi čije se dobro nagradi sranjem.
Postoje samo ljudi koji još nisu slagali
I nikada
niko
ne dobije
po zasluzi.
Još nisam naučio
pustiti
da stvari budu
ono što jesu
i da nemam
problem
s tim.
Jutro se uvlači u mrak kao kad sipaš mlijeko u kafu, i njegova najcrnja crna počinje da nježno blijedi iznutra. Budim se. Svijet me kao vjeran njemački ovčar budan čeka na mjestu gdje sam ga sinoć ostavio svezanog. Sugeriše mi da bi bilo dobro izaći na zrak ali krevet me grli onako kako je to radila majka dok još nisam znao kako je hladno s druge strane odrastanja. Odbijam, pa zaranjam u jastuk držeći dah kao da postoji okean s druge strane perja. Čujem zvuk vlastitog srca pod težinom tijela što leži potbuške. Svaki grumen krvi što krene autoputem vena juri preko ograničenja i pretiče sve što pred sobom nađe, želeći da napokon ode iz svog jezivog svijeta, ali cesta se ponavlja i ista stara mjesta zamiču sa strana.
Ima jutara kada se mir čini dalekim kao otok kojeg nikako da vidiš na horizontu, a ploviš već dovoljno dugo da se samom sebi u odrazu činiš kao utopljenik. Tih jutara nemaš snage da nastaviš da veslaš, pa legneš potrbuške i zatvoriš oči puštajući da te okean nosi, i ponovo tiho zaspiš, sa sitnom nadom da će te morske struje i talasi izbaciti na obalu sunčanog dana.
Mjesto gdje ljubav dođe da umre
Neki su ljudi kraj ceste gradili kuću
Na debelim zidinama cigle podizali grede i rogove
Orkestarski kovali letve i daske i polagali crijep
Pjevajući pjesme o svojoj vještini.
U jednoj takvoj uzgajali bi ljubav
I napravili dvorište sa drvenom ogradom
Samo da nisam profesionalni lutalica
Spreman na sve osim na promjenu.
Putevi zamiču, velika kuća postaje mala u daljini
Kao i sve druge stvari koje ostavljam.
Novi
su gradovi imali mlake ulične svirače i jeftine motelske sobe.
Svirali su pjesme od kojih je lešina cigarete brže dogorijevala
A pića sama nalazila put do moje sobe
I krišom se praznila bez da sam išta znao o tome.
Bila je jedna žena kraj mene.
Uzbuđivala je pomisao da sa balkona galami moje pjesme
mijenjajući ih po vlastitim željama.
Nije u tome vidjela ničeg bogohulničkog
A to mi je plaćala tako što me ostavljala na miru
Svaki put kad odlučim da šutim.
Brzo sam saznao da postoje različite noći
I najbolje upoznao one budne i beskonačno duge
U kojima gubim razum oko ideje da te neko zavolio bolje od mene.
Nosio sam te gdje god sam krenuo
Samo da bih imao pravo da te nazivam svojom.
Žena pored mene ne zna ništa o tome
Iako joj činjenica da je žena dozoljava da sazna takve stvari.
Odlučila je biti udata za ideju i sa njom živjeti
Onoliko koliko ideje obično traju.
To joj plaćam tako što je ostavljam na miru
Svaki put kada odluči da šuti.
Otvoreno more
Kada je život podigao mostove
I pustio te da isploviš iz skučene luke,
kada je sitan trenutak ženskog inata povukao sidro
i tvoja mirna jedra kao majčin zagrljaj
otvorio u naramak radoznalom vjetru,
kada su morske struje namamile dušu
obećanjima o čarobnom svijetu i čudima
sa druge strane novog horizonta,
pa kada si isplovila i svijet stao da se divi ljepotama
nove sunčane lađe na otvorenom moru,
a vjesnici i golubi pismonoše znancima u svim krajevima
nosili vijesti o tvojim uspjesima,
kada su nove egzotične zemlje
veće i ljepše, toplije od one iz koje si pošla
ponudile svoje prostrane luke,
a tragovi crvenog vina na osmijehu boje praskozorja
poželjeli da budu skinuti dahom nekih vedrih usana,
kada je čitav jedan šareni san stao pred tobom,
ostvaren i pun, potpuno jasno obučen u stvarnost,
zašto onda,
u noćima kad vjetar nosi miris tek ugašene svijeće,
sa obale vidim kako bojažljivo prođeš
kraj iste stare memljive luke
od koje si pobjegla sa prvim talasom?